Novosti

Argumenti protiv spaljivanja otpada!

  • Spaljivanjem otpada, usprkos rada postrojenja na principu suvremenih tehnologija, u zrak se emitiraju teški metali kao što su olovo, živa, kadmij te spojevi dioksina i furana koji su opasni po zdravlje i u najmanjim količinama, tako da redovito mjerenje i praćenje koncentracije ovih spojeva nije dostatno za zaštitu ljudskog zdravlja u okolici takvih postrojenja. Pogotovo poznavajući činjenicu da uprava postrojenja biva unaprijed obaviještena o mjerenju te činjenicu da su istraživanja provedena u Velikoj Britaniji potvrdila da kontinuirano praćenje razina dioksina pokazuju 8 puta veće razine od najavljenih mjerenja. Iako se većina čestica oslobođenih iz dimnjaka spalionice taloži unutar 10 km od izvora, vrlo fine čestice se mogu transportirati i na puno veće udaljenosti. Emisije nanočestica se još uvijek ne mjere nigdje u Europi, iako je opasnost od tih čestica itekako poznata. One ne samo da su toksične, već i njihov broj u jednom m³ dima može ići na nekoliko milijardi do stotina milijardi što jasni upućuje na moguće posljedice.
  • Zbog kemijskih i termičkih operacija potrebnih za obradu otpada u postrojenjima za spaljivanje (nastaju kiseli plinovi kao što su dušikovi oksidi te temperature čak i do 1000 °C) može doći do tehničkih nepravilnosti. Prilikom nepravilnosti u radu zaustavljanje rada je ekonomski iznimno skupo jer zahtjeva gašenje sustava te nove energetske gubitke. Požari u spremnicima otpada su posebno opasni, jer zaustavljaju rad postrojenja te u okoliš emitiraju znatne količine postojanih organskih onečišćujućih tvari poput dioksina, furana i polikloriranih bifenila opasnih po zdravlje. U svibnju 2008. godine, nekoliko udruženja liječnika koja okupljaju preko 33.000 doktora medicine, potpisalo je apel Europskom parlamentu da se odustane od promocije spaljivanja otpada. Ovi liječnici tvrde da one imaju izrazito negativni utjecaj na zdravlje te citiraju brojne studije koje to potkrijepljuju.
  • Činjenica je i da se u postrojenjima za spaljivanje redovito krše zakonski dozvoljeni limiti. Uzmimo za primjer često spominjanu bečku spalionicu Flötzersteig, koja je samo u rujnu 2004. godine ispustila 12 puta veću količinu sumpor-dioksida od dopuštene. Osim toga, ta je spalionica do sada imala nekoliko kvarova i požara koji su uzrokovali velika ekološka zagađenja. Velike razine teških metala zabilježene su na voću i povrću uzgajanom u njezinoj blizini. Za primjer nesigurnosti postrojenja za spaljivanje može se uzeti i iskustvo domaće prakse u vidu ekološkog akcidenta u skladištu PUTO-a na Jakuševcu 2002. godine, koji dovoljno govori o ispunjavanju sigurnosnih standarda kad je spaljivanje u pitanju.
  • Spaljivanje gorive komponente komunalnog otpada dovodi do daljnjeg povećavanja emisija CO2 u atmosferi. Iako posljednjih godina postoji određeni napredak u smanjivanju emisija, brojni primjeri iz Europe ukazuju na velike količine stakleničkih plinova koje se i dalje emitiraju u atmosferu. Osim štetnih plinova emitiranih direktno iz postrojenja, problem predstavljaju i nus-produkti spaljivanja, a to su toksični pepeo i filtri, koji se redovito trebaju mijenjati i odvoziti na odgovarajuće odlagalište opasnog otpada ili izvoziti. Spalionica u Beču se rješava tog otpada tako da ga pakira u velike vreće i zatim se to odvozi u njemačke rudnike soli. Naravno, to pospremanje u njemačke rudnike soli nije besplatno, već izrazito skupo, pogotovo kad se uračuna i transport tog otpada do Njemačke. Hrvatska za sada nema rješenje za zbrinjavanje opasnog otpada, te se on miješa sa cementom za izradu građevinskih blokova i cigli (kancerogene kuće, dječja igrališta itd.) ili izvozi po visokoj cijeni od 0.35-0.5 eur/kg, što Ministarstvo u medijima zaboravlja spomenuti.
  • Što se (ne)isplativosti tiče, osim zbrinjavanja nus-produkata, problem je i u samoj srži namjere spaljivanja otpada. Glavni argument zagovaratelja spaljivanja otpada je energija koja se dobiva u postrojenju za termičku obradu otpada te se plasira u obliku električne ili toplinske energije za grijanje kućanstava. Međutim, stupanj energetske učinkovitosti spaljivanja je relativno nizak. Uzrok tome je što neki dijelovi otpada zapravo nemaju kaloričnu vrijednost (kamen, staklo, prašina..), dok je većina organskog otpada koji dolazi u postrojenja veoma vlažna te samim time ima i nisku kaloričnu vrijednost. Uz to, gledajući i na cjelokupni životni tok proizvoda, recikliranje, kao način zbrinjavanja komunalnog otpada, ima u konačnici puno veću uštedu energije nego spaljivanje. Kroz iskorištavanje materijala iz otpada se štedi energija, jer će tako udio energije potrebne za reciklažu biti niži od energije potrebne za proizvodnju novih proizvoda.
  • Gorivo za spaljivanje, čiju proizvodnju zagovara MZOIP slabe je kvalitete te ga je kao takvo jako teško plasirati na tržište i potrebno je mnogo platiti da se ono zbrine, pogotovo cementarama u kojima bi zbog spaljivannja takvog goriva došlo do problema s korozijom te bi one morale češće i skuplje održavati svoja postrojenja. Zemlje, poput Italije i Njemačke, koje su  prve počele primjenjivati postrojenja sa proizvodnjom tog goriva kao financijski isplativ izvor energije za cementare i spalionice u kojima se često spaljuju goriva niže kvalitete, nakon 10ak su godina shvatile da je takav koncept neisplativ i da se sam pristup gospodarenja otpadom mora modificirati u smjeru „zero waste“ strategije. Isti slučaj je i sa gradom Barcelona, koji ima nekoliko najmodernijih i najskupljih MBO postrojenja, a 2010. se dugoročno priklonio „zero waste“ strategiji u kojoj je MBO samo dio lanca održivog gospodarenja otpadom. Također, Danska, koja ima najveći broj spalionica u Europi, napokon je uvidjela prednosti recikliranja u odnosu na spaljivanje, te se u svojoj resursnoj strategiji 2013. godine jasno izrazila da mora krenuti u smjeru recikliranja otpada i postupnog smanjenja spaljivanja i u konačnici do prestanka spaljivanja.
  • Protiv isplativosti spaljivanja je i argument da je iskorištavanje otpada na druge načine (recikliranje, sortiranje, kompostiranje, anaerobna digestija i proizvodnja sintetičkog pijeska) puno jeftinije od spaljivanja te se i u tom procesu iz bioplina iz procesa anaerobne digestije može proizvesti elektična energija približno u istoj mjeri kao i prilikom spaljivanja otpada, a uz to se ostvaruje i dodatan prihod od prodaje reciklanata.
  • Valja napomenuti i da postoji velika ekonomska potreba za 100% napunjenošću spalionica i postrojenja koja proizvode gorivo za spaljivanje. Ako na određenom području nema dovoljnog dotoka otpada za financiranje rada, odnosno ispravno funkcioniranje to će biti financijski kažnjeno i naplaćeno od samih građana, što je neodgovorno i nedopustivo jer je smanjenje količina otpada najviši prioritet u strogo propisanoj hijerarhiji gospodarenja otpadom te na njemu inzistira Europska Unija.

10-04-2015